U mom ormanu ima puno cipela, u još više nijansi. Neke su udobne, neke ne.
U međuvremenu ne kupujem neudobnu obuću. Biti moderan i u trendu me ne inspiriše da svesno izaberem nešto što će da me žulja. I više ne verujem da će veštak da se razgazi i postane udoban.
Imam poneki neudoban, stari par, za koji sam još uvek, izgleda, emotivno vezana. Samo ih nekad u kući probam. Osećam da to više nije za mene, obujem ih i izujem. Vratim na policu. Ne bacam, ali ih i ne nosim. Još im samo lepa sećanja prave mesto u cipelarniku.
Do skora sam imala i kategoriju – zatrebaće. Skupljale su prašinu, sa idejom da jednoga dana mogu biti opet korisne. I pre nego što je došao taj dan, shvatila sam da su me upravo te cipele vodile nekim strmim i izazovnim ulicama, i da su poprimile čudan oblik, deformisale su se. Odslužile su svoje. Ili se moja noga promenila. Svejedno. Tako je i prestala da postoji kategorija – zatrebaće.
Ono što sam primetila u poslednja vreme, na moje police su se vratile smele boje i oblici. Nekad sam obožavala takve komade. I znala sam da ih nosim. I znala u njima smelo da koračam. Ovakve cipele su me svojevremeno vodile nekim izazovnim i drugačijim ulicama. I evo ih opet. I mene u njima. Obožavam ih, i baš su udobne!
Cipele koje nosim su moj život, moje uloge, moja uverenja, ono u čemu , po čemu, kroz šta, i kako hodam. One čine da se osećam da letim, padnem ustanem i ponovo poletim!
One thought on “Cipele u kojima koračam”
Comments are closed.