Juče je za mene bio jedan od „onih dana“….Soba ispunjena malodušnošću, setom, baš mi se plakalo…. Kao da sam se zaglavila negde na svom putu. Nije mi ni loše tu gde jesam, samo se ne pomeram, osećam kao da ne napredujem….
Preispitivanje, šta radim, koliko radim, kako radim…. Rezultati koje ostvarujem, gde sam, gde hoću da budem, kako i kada…. Da li je malo ili mnogo? Šta dajem i šta očekujem? Da li treba da očekujem? Da dajem bez očekivanja, uz poverenje i dopuštanje da se desi…..Vrtim pitanja sa i bez odgovora….
I onda sam se prepustila suzama da me odvedu tamo odakle su potekle. Na izvor emocije ….
Šta je to što me uznemirava? Ogoljeno, iskreno …. Bez izbegavanja da pogledam tamo gde piše odakle i zbog čega nemir.
Tu piše – NISAM DALA SVOJ MAKSIMUM .
Pomislim, ovo je zamka racija i svega onog što sam naučila odavno , da UVEK MOŽE VIŠE I BOLJE.
I u sledećem trenutku pomislim, iz istog tog racija – I JA MOGU DA SE UMORIM, DA MALO DUŽE I VIŠE ODMORIM.
Onda ne pomislim, već osetim – OVO NIJE PRAVI ODGOVOR. NEĆU IZGOVORE, HOĆU ODGOVORE.
Put do pravog odgovora ima drugog vodiča – racio me zamajava, zavodi, zabavlja se, ponekad vara, poigrava se ….Kao što Tolstoj kaže:
„Razum me nije ničemu naučio; sve što znam dalo mi je, otkrilo mi je srce.“
Moj vodič je srce koje je pustilo suzu.
Poruka napisana perom srca ima nežnu nijansu, toplu teksturu i glasi – SRCE MOŽE I HOĆE VIŠE, A JA GA ŠTEDIM!
Srce hoće da se igra, da bude izazvano i da odgovara na izazove. Ono je veselo, i ne boji se.
Savršeno jasno, pitko, imami uvid šta treba da promenim, da uradim drugačije kako bi suze stale. Čak i kada nije lako to nešto promeniti, mesto odakle dolazi poruka ima veliku moć da podrži promenu..
Prave reči razumemo na način koji nam pomaže da se uskladimo sa sobom. U skladu sa sobom srce i duša su u svom punom sjaju, igri i radosti.
Ovakvi ili „oni dani“ postoje i služe da se povežemo, vratimo, pronadjemo, posložimo, uskladimo sa sobom i nastavimo dalje svoje putovanje ka onome što želimo za sebe. U radosti!