Strah je naučeno ponašanje.
Kada se rodimo samo se plašimo dve stvari, glasnog zvuka i pada unazad. Ovo su dva urođena straha.
Možda vam zvuči blesavo, ili nemoguće, zar ne?
Svi ostali strahovi su bukvalno naučeni, ili stečeni.
Strah je naučeno ponašanje.
Kada se rodimo samo se plašimo dve stvari, glasnog zvuka i pada unazad. Ovo su dva urođena straha.
Možda vam zvuči blesavo, ili nemoguće, zar ne?
Svi ostali strahovi su bukvalno naučeni, ili stečeni.
Ko još ima dovoljno vremena da se brine o sebi, zar ne? Kada treba da brinemo o svima oko nas!!! Vi, ja, naše prijateljice, uglavnom pričamo slične priče?
I možda baš kad se nameračite na svoje vreme i svoj ugođaj, po pravilu nešto važno iskrsne što zakomplikuje vaš prvobitni plan.
Vrata onoga što želimo se otvaraju unutra, a ne spolja.
U nama je odgovor na pitanje šta želimo, koja je to strast i pasija koja nam spava pod srcem, i u nama je sve ono što nam je potrebno da to nešto i ostvarimo. Kako?
Možda je i vama ponekad previše ovoga ŠTA! Šta želiš, šta ćeš time dobiti, i šta još, i šta, šta . . . Ustvari, naše ŠTA je ključ. ŠTA je naše svetlo ka kome idemo, i koje će obasjati naš put.
Kad znamo šta, iznađemo i kako!
Kada sam se pre nekoliko godina rastajala od kolega sa kojima sam radila skoro 14 godina, jedna koleginica mi je napisala “ Hvala ti što si ušla u moj život i naučila me da vidim lepšu stranu medalje!“
Ista ta koleginica je dvanaest godina ranije ulazila u moju kancelariju i ljutito govorila:
„O kako me nerviraš, skini te svoje ogromne ružičaste naočare!“
Da li je lako menjati sebe?
I vrapci na grani znaju – Ne možeš promeniti druge, već samo sebe!
A mi, kao najinteligentija bića na planeti, kao da ne želimo da poverujemo u to.Uporno svaljujemo krivicu na druge, zameramo, tačno znamo šta kod koga ne valja, šta bi ko trebao bolje i drugačije da uradi…Kolega, partner, direktor, dete, nastavnik….. Lista je predugačka…
A zašto?
Možda i vi imate svoju listu MORAM DA koja vas polako i sigurno pritiska. Kako samo zvuči MORAM DA …. I kada pomislim šta sve u životu, godini, samo jednom danu, sve „moramo“, stvarno zazvuči deprimirajuće….
U poslednje vreme se često pitam šta je to što nas jede iznutra, šta nas to odvaja od nas samih i odvodi na neki put koji je nažalost često jednosmeran ….
Pitam se kako da živimo i proživimo ovaj život u miru i skladu sa sobom.
Kada razmišljam šta je ono što je donelo najveću promenu i napredak u mom odnosu I komunikaciji sa decom, i kada bi trebalo da sažmem taj oslobadjajući osećaj u jednu rečenicu , ona bi definitivno glasila-
OSLOBODILA SAM SE STRAHA, ustvari, još preciznije, STRAH SAM ZAMENILA POVERENJEM.