U poslednje vreme se često pitam šta je to što nas jede iznutra, šta nas to odvaja od nas samih i odvodi na neki put koji je nažalost često jednosmeran ….
Pitam se kako da živimo i proživimo ovaj život u miru i skladu sa sobom.
Kako da u svakodnevnici koja je takva kakva jeste, i ovakva i onakva, nađemo u sebi ono mesto gde je prijatno i lepo na način da se lišimo otpora, nepotrebnog nerviranja, nepotrebnog psovanja, kritike, pridike, nezadovoljstva, ono mesto koje obiluje poverenjem da će sve biti baš onako kako treba.
Za nekog je to mesto mirna luka, za nekog proplanak u šumi, miris cvetnog polja, za nekog zagrljaj voljene osobe, za nekoga krilo roditelja, i ko zna šta još….
To je mesto gde su nam stvari kristalno jasne, mesto gde smo povezani sa sobom, mesto gde nalazimo za sebe prave odgovore, mesto na kome razmišljamo iz pozicije ljubavi, zahvalnosti i praštanja.
Mesto na kome ne dokazujemo da smo u pravu, mesto gde ne vodimo umišljene bitke sa izmišljenim protivnicima, mesto na kome ne postoje teorije zavere, mesto na kome važi pravilo da se iza svakog ponašanja krije dobra namera, i ne preispitujemo je .
Ovo mesto postoji u svakom od nas. Na tom mestu živi naše zdravlje, naša radost, naša nada, naša hrabrost, naša vera. Tu živimo mi. I možda se samo još ne poznajemo.