Kada sam se pre nekoliko godina rastajala od kolega sa kojima sam radila skoro četrnaest godina, jedna koleginica mi je napisala “ Hvala ti što si ušla u moj život i naučila me da vidim lepšu stranu medalje!“
Ista ta koleginica je dvanaest godina ranije ulazila u moju kancelariju i ljutito govorila:
„O kako me nerviraš, skini te svoje ogromne ružičaste naočare!“
Tada joj se činilo da život neprirodno ulepšavam, da je nemoguće gledati na izazove i probleme sa strane rešenja, i pogotovo da je nemoguće da ne želim da „isteram“ ko je u pravu! Iz njenog ugla, moj pristup je bio nerealan i neozbiljan. Kao da je htela da me upozori da ću ispasti naivna, prevideti opasnost, da će me neko prevariti, da ću nešto propustiti što može da košta.
Inače, to je jedna izuzetno sposobna, pametna, hrabra žena, i fenomenalan prijatelj.
Nosila je sa sobom štit i mač, a ja srce na dlanu i osmeh na licu.
Stvarno smo bile dva sveta, koja su se slučajno srela i sada razumem, sa dobrim razlogom.
S vremena na vreme bi se i ona kao “zavela”. Stavila svetlorozikaste naočare. Na kratko. I onda bi se trgla u stilu: ”Ovo nije dobro za mene, nebezbedno je. Nema puno mesta za nežnost i lepotu. Život je surov, nemilosrdna borba, i ja moram u grad i u oprez.”
Vraćala se u svoje uhodane obrasce.
Meni je bilo teško u početku da razumem. Pitala sam se zašto joj je tako neprihvatjiva životna radost. I pitala sam se zašto nam se desilo iskustvo takvog kontrasta, tolike različitosti. Čemu treba da služi, i njoj i meni?
Ubrzo smo dobile zajedničku kancelariju. Vreme je učinilo da počnemo da delimo više od priča uz jutarnju kafu i da upoznajemo recepte jedna druge. Ja da razumem njena siva, ona moja ružičasta sočiva.
Kod nje je sunce bilo na zalasku, kod mene je bila vedra zora. Najlakše smo se nalazile u sunčanim popodnevima.
Kako je vreme odmicalo, više nije bilo pitanje ko je u pravu, šta je u teoriji ispravnije, nego šta je korisnije i šta daje rezultate u praksi. Za više od trinaest godina zajedničkog rada, ona je bila pravi svedok mog životnog puta, promena i ostvarenja. Znala je detalje, izazove, dileme, odluke. Sve sa mojim ružičastim naočarima. Sa osmehom, vedrim duhom i verom u dobro.
Nije bilo potrebe da se objašnjavamo. Pokazalo se, radi u praksi.
Kao pametna i mudra žena, oprezno, ali istrajno, i ona je vremenom počela da sagledava i živi život iz vedrijeg ugla, da se fokusira na dobro, na ono što želi, da zamišlja dobra scenarija i da ih realizuje, da ne kreira nepostojeće bitke i neprijatelje, da spusti mač i štit, da zapleše od radosti, čak i onih malih, svakodnevnih.
Jer i kada gledate život sa vedrije, lepše strane, on je jednako tu pred vama. Ne magli. Sve vidite. Jasnu sliku, nema laži, nema prevare, samo je slika ugodnijih boja, rađa prijatne emocije, i nosi više radosti i smeha. Kako emocije utiču na naše akcije, kada ste vedri, dobrog emotivnog stanja, onda ste i fokusirani, jasni sebi, bolje vidite, lakše donostite odluke, lakše krećete u akciju, prepoznajete kuda i kako.
Na treningu Uspehologija ćete pronaći najkorisniju boju i okvir za svoje naočare i svoj život. Jasno ćete sagledati šta želite, šta je za vas važno i kako to da ostvarite.