Blog

Sa svojim kočnicom i dozvolom na TI

promena je moguća

Čukunbaba na roze Vespi

Promena, reč koja u isto vreme budi i nadu i nemir. Verovatno većina nas želi da napreduje, da živi u skladu sa sobom, da se oseća ispunjeno. I onda, kada dođe trenutak da nešto zaista promenimo, nešto unutra nas koči, odlaže, racionalizuje. O čemu se radi?

U nastavku teksta ćeš otkriti skrivene mehanizme našeg razmišljanja i ponašanja, a onda i konkretne uvide kako da prevaziđeš te unutrašnje kočnice i lakše izneseš promenu. Knjiga iz koje sam ovo naučila je dobila i Nobelovu nagradu 2002. godine, i za ovaj tekst sam izabrala nekoliko važnih koncepata:

  • zašto prirodno osećamo otpor prema promeni,
  • kako naš um funkcioniše kroz dva paralelna sistema mišljenja,
  • i kako možemo da postanemo svesni tih procesa, preuzmemo kormilo i napravimo promenu koju želimo

A čukunbabu predstavljam malo kasnije. Prvo nauku da preslišamo, a onda primena.


Želja za promenom vs. otpor: Ljudska dilema

Znaš kada poželiš nešto da promeniš – posao, vezu, svoje reakcije, način razmišljanja . I ma koliko racionalno znaš da bi to bilo dobro za tebe, nešto unutra ti ne da, vraćaš se na staro.? Verovatno ti se ovo desilo mnogo puta. I ne, to nije tvoja slabost. To je ljudska struktura.

Jedan od ključnih razloga zašto nas ideja o promeni paralizuje jeste fenomen koji se zove:

Loss Aversion – averzija prema gubitku

Ljudi dvostruko jače reaguju na gubitke nego na dobitke. Drugim rečima – više nas boli ideja da izgubimo nešto poznato, nego što nas raduje ideja da dobijemo nešto novo.

Zato ostajemo u vezama koje nas ne ispunjavaju. Zato radimo poslove koje ne volimo. Zato ignorišemo unutrašnje pozive za rast.

Malo blesavo, ali tako ljudski.


Kako naš mozak odlučuje: sistem 1 i sistem 2 (baš se ovako zovu u stručnoj literaturi)

Naš um funkcioniše kroz dva sistema mišljenja.

Oba sistema su neophodna. Sistem 1 nas štiti, pomaže da reagujemo brzo i bez mnogo svesnog napora – on nas automatski vodi kroz poznate rutine i svakodnevne izazove. On je razlog zašto možemo da obavljamo više zadataka istovremeno, da se setimo da zaključamo vrata ili da reagujemo u saobraćaju bez razmišljanja.

🧠 Sistem 1 – Brz, intuitivan, automatski

  • Radi 24/7, bez razmišljanja.
  • Oslanja se na emocije, navike, asocijacije.
  • Reaguje odmah – bez mnogo pitanja.

Sistem 2, sa druge strane, je poput unutrašnjeg savetnika – on se aktivira kada naiđemo na nešto što nije poznato, kada se treba doneti odluka koja menja tok stvari, ili kada treba proceniti sopstveno ponašanje. Omogućava nam refleksiju, planiranje, stvaranje strategije i dublje razumevanje.

🧠 Sistem 2 – Sporiji, promišljen, logičan

  • Aktivira se kada svesno razmišljamo.
  • Koristimo ga kad rešavamo probleme, donosimo odluke, planiramo.

Kada ih koristimo zajedno, postajemo istovremeno brzi i promišljeni – spremni da delamo, ali i da biramo kako delamo.

Zamisli da voziš auto. Sistem 1 je autopilot – znaš kad da pritisneš kvačilo, menjaš brzine, gledaš retrovizor – ne razmišljaš o tome. Ali kad naiđeš na nepoznatu raskrsnicu, maglu ili osetiš da si se izgubila, tada zoveš Sistem 2 – uključuješ navigaciju, razmišljaš, meriš opcije, usporavaš. Bez Sistema 1 ne bi stigla ni do raskrsnice, a bez Sistema 2 – možda bi pogrešno skrenula. Oboje ti trebaju. Razlika je u tome: da li voziš po navici ili znaš gde ideš.

Ali kada je u pitanju promena – Sistem 1 drži volan našeg auta po automatizmu, osim ako mi ne odlučimo drugačije.


kako razmišljamo o promeni

Kako radi sabotaža kada želimo promenu

  • Poželiš da promeniš posao → Sistem 1 šapuće: „Ali makar znaš šta da očekuješ ovde.“
  • Poželiš iskren razgovor → Sistem 1 vikne: „A šta ako se uvredi?“
  • Poželiš da kažeš NE → Sistem 1 paniči: „Nećeš se više sviđati ljudima!“

To su mentalne prečice koje služe da nas zaštite, ali nas često i zakoče na putu da budemo bolje..

Ne možemo „ugasiti“ Sistem 1 . Ali možemo ga posmatrati i pregovarati.


Sad je vreme da upoznaš sebe kroz svoja dva sistema. Ja sam ih prevela u dva lika : čukunbaba i kreatorka.

Tiha čukunbaba. Nikad je nisi srela, ali nosiš je u kostima. Preživela je ratove, glad, ćutanje i poniznost. Njena mudrost te je dovela dovde – kroz vekove.

Drugi je tvoja kreatorka. Možda je još ne poznaješ do kraja, ali ona zna tvoje pravo ime. Gleda te svaki dan kroz srce i dušu i pita: „Hoćeš li živeti ili preživljavati?“


ČUKUNBABA : „Ne popuštaj. Čim popustiš – sve će krenuti nizbrdo. Pazi. Nije vreme za opuštanje – svet nije bezbedan. Moraš o svemu da vodiš računa“

KREATORKA: „Šta ako je bolje biti srećan nego pristojno uklopljen? Šta ako nije moja dužnost da izdržim – već da biram, stvaram, radujem se.“

ČUKUNBABA: „Lepo zvuči, dete moje, ali ja sam preživela tako što nisam izmišljala. Nisam ništa birala, nego sam radila sve što sam morala i trebala.“

KREATORKA: „Znam. I poštujem sve. Ali, osećam da sam ovde da živim, ne samo da preživim. I da dugujem tu promenu sebi“


Ovaj razgovor nije izmišljen. On se događa u tebi svaki dan. Kad obučeš isti stari kaput i kažeš „možda sledeće godine.“ Kad odložiš odluku. Kad ti srce kaže „da“, a ti izgovoriš „ne znam“.

Ne moraš izbrisati jedan glas da bi čula drugi.

Kome danas daješ mikrofon?

To nije jednostavno pitanje. Ali je tvoje.


Ako si ovo pročitala do kraja, znaj da je moguće, da ti čukunbaba klimne glavom i kaže: „Dobro, idi. Navijam za tebe i čuvam te.“

Promena ne dolazi kada strah nestane. Promena dolazi kad prestaneš da živiš po automatizmu. Kada razumeš da su obe tvoje i tu za tebe. Čukunbabu razumeš, ali je ne slušaš slepo, i kreatorku ravnopravno zoveš za svoj sto. Kad se njih dve lepo ispričaju ti dobiješ dozvolu da ideš napred.

Spremila sam radni list kroz koji će čukunbaba i kreatorka dobro da se ispričaju i da se dogovore: obe te vole, žele najbolje za tebe i na zajedničkom su zadatku, da ti cvetaš.